utorak, 29. ožujka 2022.
Duše u mojoj sobi
Poruka našeg Gospodina Valentinu Papagni u Sydneyju, Australija
Ove večeri nakon što sam završila svoje molitve, iznenada počela sam se osjećati jako loše. To je bila neizdrživa agonija, neuobičajena bol u svakom dijelu mojeg tijela. Nikad nisam vidjela toliko duša u svojoj sobi kao te noći. One su plakale i jadikovale na mnogim različitim jezicima koje nije mogla razumjeti. Vidjela sam sve crnoću koja visi poput ljepila i širi se svuda oko mene, zidovi, stropovi pa čak i na moj krevet, kao ogromni rojevi pčela koji prekrivaju sve što je u vidokrugu. Crna boja predstavlja njihove grijehe.
Iznenada se pojavio naš Gospodin Isus i utješio me. Rekao mi je, “Valentino moja djeto, dozvoljava ti da osjetiš dodatnu bol za ove duše. Vidjela si koliko ih ima? Ja jednostavno ne znam šta s njima! Molim te pomozi mi spasiti ih.”
“Gospodine,” rekoh, “nikad nisam vidjela toliko njih.”
Rekao je: “U isto vrijeme kroz svoju bol ti utješujem Me tijekom ovog postnog vremena i doba Moje Patnje, kada patim tako mnogo da vas sve otkupljam, a još uvijek patim za čovječanstvo koje me svakodnevno u svijetu povrijedi.”
Zatim je naš Gospodin pokušao malo razveseliti me. Vidjela sam osmeh na Njegovu Licu kada mi je rekao: “Želiš li znati dobre vijesti o tvom darovanju i boli koju si podnijela?”
Naš Gospodin stajao je pored mene. Gledala sam kako pogleda gore i diže svoju desnu Ruku prema Nebu, a on reče: “One su u najvišem Nebu, i ti ćeš biti velikom nagradom obdarena. Pomislio sam da ću to reći da te utješim.”
Zatim smo se oba smijala dok smo se međusobno utješavali.
Rekoh: “Gospodine, ti me utješuješ, a ja tebe. Ali moj Gospodine, Ti si dostojan svega utjehe od nas jer svijet Te tako mnogo povrijedi.”
Naš Gospodin bio je sretan i reče: “Hvala ti, Valentino, što razumiješ sve ovo.”
Naš Gospodin postao je vrlo emocionalan, a zatim svojom desnom Rukom dodirnuvši svoje Sveto Srce, reče: “To mi jako zadovoljava i duboko dirne moje Sveto Srce.”
Rekoh: “Gospodine, volim Te i molim Ti da si milostiv prema ovima dušama.”
Sljedećeg jutra došao je anđeo, a on mi reče: “Želiš li znati koliko dobro ploda proizvela tvoja patnja?”
Zatim mi je anđeo pokazao ogromni gomilu najljepših jabuka. Bile su tako sveže i ljepše, žute i crvene voće. Činilo se da su tek skidane s drveta i iskočene iz kamiona.
Anđeo, osmehnuvši se i pokušavajući malo šaliti sa mnom, upita me: “Želiš li jabuke tako kakve su s korom ili bi radije da budu oljuštene?”
Zabavljena njegovim pitanjem, osmehnuvši se, odgovorih: “Ne, voljela bih ih kako jesu jer ako ih oluštiš, onda baciš sve dobro.”
“Da,” reče on, “mislio sam da će ti biti draže tako kakve su. One imaju mnogo veću vrijednost nego oljuštene.”
Misleći na duše koje su bile u mojoj sobi i koje su odnesene na Nebo, rekoh anđelu: “Evo ti, to je brzo prošlo da se duše očiste i ode u svoje nebesko domovništvo.”
Anđeo reče: “Patnja je moćnija i nudi mnogo brzije olakšanje za duše nego što to čini bilo što drugo.”
Gospodinovo prisustvo tijekom mog patnje za te duše značajno je jer ih je on trenutno očistio svojom milošću. Sve su nestale iz moje sobe.
